Samo tri vrste imaju globalnu potražnju: Tuber magnatum, Tuber melanosporum i Tuber aestivum (T. uncinatum).
Tuber borchii ima potražnju samo u Italiji gde se čak i uzgaja.
Tuber brumale ima potražnju širom Evrope, ali ne i van nje, i uglavnom se koristi kao jeftinija zamena za Tuber melanosporum.
Tuber indicum je vrsta morfološki toliko slična T. melanosporum-u da ih je nemoguće razlikovati samo na osnovu morfoloških svojstava. Međutim nema nikakvog mirisa i zato je vrlo jeftin. Koristi se za "sečenje" T. melanosporum-a tako sto se pomešaju i posle nekoliko dana T. indicum dobije miris T. melanosporum-a (prevara koja je krivično delo u Francuskoj). Tuber indicum-a ima samo u Centralnoj Aziji, uglavnom u Kini. U Indiji ga uopšte nema iako na to upućuje njegov latinski naziv.
Tuber melanosporum-a i Tuber borchii-ija, ako ih uopšte ima u Srbiji, ima vrlo malo.
Dakle, od tri vrste koje imaju globalnu potražnju, u Srbiji postoje dve. A od jedine dve skupocene vrste, samo jedna: Tuber magnatum, beli tartuf iz Albe.
Količine belog tartufa (T. magnatum) u Srbiji nisu sasvim jasne. Ljubitelji "lovačkih priča" spominju stotine kilograma, a obožavaoci barona Minhauzena tone, pa čak i hiljade tona.
Najbliže istini je da ga ukupno ima svega nekoliko desetina kilograma, uz blago variranje te količine iz godine u godinu zavisno od vremenskih prilika.
S druge strane sasvim je jasno da se dugoročno posmatrano količine smanjuju, pre svega zbog nemilosrdne seče belih topola (Populus alba), glavnog simbionta belog tartufa u Srbiji, kao i zbog sveopšteg zagađenja, pre svega u dolinama reka gde su i njegova glavna staništa.