Postoji prava terminološka zbrka oko samog pojma tartuf. Neki tartufima jednostavno nazivaju sve podzemne gljive, drugi samo podzemne gljive iz roda Tuber, dok treći prave kompromis tako što sve podzemnje gljive zovu tartufima, a gljive iz roda Tuber "pravim tartufima".
Mi ćemo tartufom nazivati samo gljivu iz roda Tuber, familja Tuberaceae, kako je definisana u enciklopediji Britanika, kao i u zakonodavstvima nekih zemalja (Francuska, Italija).
Tartufi su podzemne gljive koje žive u mikorizi sa raznim vrstama viših biljaka. Mikoriza je oblik simbioze kod koje se zajednički život gljive i biljke odvija na završecima korena biljke. Viša biljka sa kojom je gljiva u simbiozi naziva se simbiont
Takođe treba imati u vidu da se u kolokvijalnom jeziku tartufima naziva samo plodno telo gljive i to je ono sto se skuplja. Međutim sama gljiva je micelijum koji se rasprostire u zemlji i koji je golim okom nevidljiv.
U savremenoj taksonomiji tartufi su svrstani u sledeće taksone:
| Carstvo | Fungi |
| Tip | Ascomycota |
| Podtip | Pezizomycotina |
| Klasa | Pezizomycetes |
| Red | Pezizales |
| Familija | Tuberaceae |
| Rod | Tuber |
| Vrsta | Tuber sp. |
Pojednostavljeno, životni ciklus tartufa izgleda ovako: Micelijum formira plodno telo koje kad sazri ispušta miris koji privlači puhove, veverice, divlje i pitome svinje, srne, puževe, insekte itd., koji otkopaju tartuf (plodno telo), pojedu ga i potom kroz sistem za varenje i putem izmeta oslobode spore iz kojih nastaje novi micelijum. Ukoliko su pogodni uslovi (klima, sastav zemljišta i sl.) i ukoliko postoji pogodni simbiont sa kojim micelijum može da uđe u simbiozu, gljiva ulazi u simbiozu sa višom biljkom, micelijum nastavlja da se širi kroz zemlju i da daje nova plodna tela. I tako se krug zatvara.
Konzumne vrste tartufa koje postoje u Srbiji su:
Tuber magnatum;Plodno telo Tuber magnatum-a je u raznim nijansama bele boje, a preostale tri vrste imaju plodno telo crne boje. Zbog toga su se u kolokvijalnom govoru odomaćili termini beli i crni tartufi.
Višjezični nazivi tartufa.Vrsta tartufa se determiniše na osnovu morfoloških svojstava karpofora (plodnog tela), mirisa i spora. Najpreciznija, naravno ne računajuci DNK analizu, je determinacija na osnovu oblika i dimenzija spora, te oblika i dimenzija ornamenata na sporama. Determinacija na osnovu spora je jednoznačna.
Tartufi se mogu čuvati (i očuvati) sveži u frižideru na temperaturi od 2 - 8 stepeni Celzijusovih 1 - 3 nedelje. Dužina njihovog čuvanja u frižideru zavisi od toga u kakvom su stanju izvađeni iz zemlje i po kakvom vremenu. Idealno je da su izvađeni celi, čvrsti, po hladnom vremenu i dopremljeni sa terena u portabl frižideru. Taktika čuvanja u frižideru je da se suvi tartufi svaki posebno umotaju u papirnate salvete ili maramice i drže u staklenim tegelama sa hermetičkim zatvaračem, ali tako da tegle ne budu pune tartufima više od 50% svoje zapremine. Potom se svakog dana menjaju papirnate salvete u koje su tartufi umotani, a tegla briše od kapljica kondenzovane vode.
Tartufi se najbolje konzerviraju trenutnim dubokim smrzavanjem u tunelima za zamrzavanje (kako se inače zamrzava većina namirnica u prehrambenoj industriji). Potom se pakuju u vakum pakovanje i čuvaju u hladnjači ili zamrzivaču na temeraturi od - 18 stepeni Celzijusovih ili nižoj. Pre upotrebe se ne odmrzavaju nego pripremaju smrznuti.
U kućnim uslovima moguće je primeniti i tiho smrzavanje u zamrzivaču koje daje lošiji kvalitet tartufa kod odmrzavanja (lošiju strutkuru tkiva zbog većih kristala koji nastaju prilikom tihog smrzavanja), ali još uvek sasvim dobar. Kod tihog zamrzavanja je važno da se tartufi smrzavaju svaki odvojeno ili uvijeni u papir da se ne bi slepili jedan sa drugim. U novije vreme postoje zamrzivači za domaćinstva koji imaju komore za zamrzavanje sa strujom hladnog vazduha (zapravo mini tunele) i tako omogućuju da se manje količine tartufa zamrznu i čuvaju po najvišim standardima i u kućnim uslovima.
Pored zamrzavanja koje je daleko najsuperiorniji način konzervisanja, postoji i čitav niz arhaičnih načina poput konzerivsanja u slanoj vodi, u salamuri, u pesku, u ulju, u vinu, u puteru, u masti itd. Svi ovi starinski načini podrazumevaju značajno gubljenje organoleptičkih svojstava tartufa i kraći vek trajanja, pa su potpuno neprimereni današnjem vremenu u kome gotovo svako domaćinstvo ima zamrzivač.